“Bolonja“ na sjevernoamerički način - I. dio: Promišljanja uz čitanje teksta “The State of Intellectual Play: A Generational Manifesto for Neoliberal Times" Fuyuki Kurasawa
Autor: Dr. sc. Hajrudin Hromadžić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Preuzmite članak u PDF formatu
Međusobno suprotstavljeni pristupi Bolonjskoj reformi
Ovih dana, kada prva generacija tzv. bolonjskih studenata u Hrvatskoj završava svoj preddiplomski studij stječući time diplome prvostupnika/prvostupnica (baccalaureus), koje su ekvivalent nekadašnjoj višoj stručnoj spremi starog sustava visokoškolskog obrazovanja, polemike oko Bolonjskog procesa, njegovih deklarativnih načela i dimenzija praktične aplikacije ne jenjavaju. Naprotiv, sve su intenzivnije. Ako ništa drugo, tijekom protekle dvije-tri godine iskristaliziralo se nekoliko prepoznatljivih i često međusobno suprotstavljenih pristupa kompleksnoj problematici koju otvara Bolonjska reforma.
Na jednoj je strani službeni glas Vlade, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa koje, upornim nabrajanjem kvantitativnih, statističkih pokazatelja po pitanju porasta broja studenata i visoko obrazovanog stanovništva, nastoji pokazati i dokazati navodnu uspješnost u provođenju visokoškolske obrazovne reforme. Na drugoj su strani oni koji Bolonjsku reformu žive u praksi, studenti/ce i njihovi profesori/ce, koji se svakodnevno suočavaju s brojnim problemima koje spomenuta reforma sa sobom donosi: povišenja školarina i nedovoljan broj stipendija, povećanje broja studenata i nedovoljan broj kvalificiranog nastavnog kadra, infrastrukturni problemi u organizaciji nastave... što često vodi prema goloj improvizaciji u pokušaju praktične primjene zakonskih normi nametnutih Bolonjskim sustavom studiranja. Postoji i “treća” strana, koja se dijelom preklapa s ovom drugom, a to su manjinski nezavisni promatrači cijelog procesa, koji mahom progovaraju iz perspektive društveno angažirane kritike što izrasta na fundusu nekih klasičnih teorija društveno-humanističke znanstvene provenijencije i koji, često apokaliptično, u Bolonjskoj reformi vide “definitivan i istinski kraj zlatnog doba kritički orijentiranog studija” (Readings, 1996).
Naravno da zadnje spomenuti pristup donosi prizvuk nostalgije spram klasičnog humboldtovskog sveučilišnog koncepta, često nazvanog i elitnim europskim modelom studiranja. No, ono što je još važnije prilikom kritičke valorizacije dimenzija Bolonjske studijske reforme jest precizno detektiranje tržišno-kapitalističke logike u samoj srži Bolonjskog sustava. To nas približava točnijem definiranju one političke matrice koja transformaciju visokoškolskog sustava vidi kao neminovan preduvjet za održanje tržišne kompetetivnosti u globalnoj produkcijsko-profitnoj utakmici skiciranoj po modelu postindustrijske epohe neoliberalnog kapitalizma. Takva problemska pitanja postanu naročito osjetljiva kada ih apliciramo na aktualnu poziciju društvenih i humanističkih znanosti, kada prepoznamo tendencije zamjene kritičke misli s aplikativno-birokratskom logikom, to jest onim što je Habermas imenovao tehnokratskom sviješću i ideologijom (više o tome u Hromadžić, 2007a i 2007b). Dogmatizam ekonomskog liberalizma u domeni njegove primjene u sferi obrazovanja vidljiv je i u činjenici da smo s Bolonjskom reformom dovedeni pred svršen čin. Stvarna mogućnost praktičnog izbora “za ili protiv” pripala je samo rijetkim eminentnim, primjerice nekim njemačkim i francuskim sveučilištima i fakultetima s dugom tradicijom, među kojima se veliki broj njih upravo odlučio ne prihvatiti Bolonjsku reformu.
Da bismo potpunije razumjeli svu kompleksnost neoliberalne dimenzije Bolonjskog sustava, poželjno je opredijeliti se spram karaktera spomenute epohe postindustrijskog kapitalizma ili postfordizma, kao i proniknuti u koncepte tzv. “društva znanja” i “kognitivnog kapitalizma” našeg vremena (vidi Hromadžić, 2008a i 2008b). S obzirom da niti najveći zagovornici Bolonjske reforme više ne mogu poreći činjenicu da se u cijelom tom projektu zapravo radi o svojevrsnoj amerikanizaciji (neoliberalizaciji) europskog visokoškolskog sustava, korisno bi bilo osvrnuti se upravo prema tim prostorima, sagledati neke dimenzije i aktualno stanje sveučilišnog obrazovanja u Sjevernoj Americi danas. Drugim riječima, naslutiti što nam se, po svoj prilici, sprema u skoroj budućnosti. Istina, istovremeno je potrebno naglasiti da Bolonjska reforma donosi i neke pozitivne promjene u sustav visokoškolskog obrazovanja, no namjera je ovog teksta, kroz povlačenje paralela s aktualnim stanjem sjevernoameričke sveučilišne politike, kritički ukazati na problematične aspekte “Bolonje”.
Neoliberalna hegemonizacija na sveučilištima u SAD-u
Intrigantna i nadasve kritički provokativna skica neoliberalne hegemonizacije na današnjim sjevernoameričkim sveučilištima, te iz toga iznikle okolnosti i izazove s kojima je suočena nova generacija tamošnjih akademskih djelatnika, prikazana je u eseju “The State of Intellectual Play: A Generational Manifesto for Neoliberal Times”, kanadskog sociologa mlađe generacije sa Sveučilišta York u Torontu, Fuyuki Kurasawa. U tom tekstu, koji je prošle godine objavljen u kanadskom časopisu za kulturalne studije Topia, te je, kako i sam naslov kaže, pisan u duhu manifesta, što mu pritom nije oduzelo dimenziju analitičke pronicljivosti, pokušao sam pronaći i naznačiti indikativne pokazatelje prethodno spomenute sveučilišne neoliberalizacije i socijalno-političkog okruženja koje instrumentalizira takvu tržišno-obrazovnu politiku u današnjem sjevernoameričkom akademskom svijetu. Osim toga, Kurasawin mi je tekst poslužio za prepoznavanje potencijalnih neoliberalno-edukativnih tendencija čiju bismo aplikaciju mogli očekivati (ili o njima već svjedočimo!) ovdje, u postsocijalističkom tranzicijskom kontekstu hrvatskog društva, u svjetlu aktualne reforme školstva.
Kurasawa iznosi svoje uvide kroz osam teza, uz uvodni i zaključni dio teksta. Autor direktno, bez puno okolišanja i gotovo ultimativno (svaka teza započinje sa “mi moramo...”) nudi ideju što bi, po njegovom mišljenju, trebao biti primarni cilj sjevernoameričkih akademskih intelektualaca danas: uvođenje prakse intelektualnog umijeća i javno angažiranog studijskog istraživanja u svrhu preobrazbe akademije u prostor kritike postojećeg statusa quo uz uvođenje alternativa. U uvodnom dijelu teksta, Kurasawa ističe da je “naš akademski zeitgeist (duh vremena, op. a.) određen principima kontingencije i ambivalentnosti”, da bi već u narednim odlomcima naznačio ključna problemska pitanja koja ga zanimaju s tim u vezi: “kakvi su izgledi intelektualnog života na sjevernoameričkim sveučilištima, koji su pojačano podvrgnuti neoliberalnim imperativima i glavnim promjenama socio-političkog okruženja unutar kojeg su smješteni”, te “što moramo učiniti, ili drugim riječima, što su ciljevi čijem ispunjenju moramo težiti, da bi sjevernoameričko sveučilište bilo mjesto promišljanja i akcije” (Kurasawa, 2007:12-13)?
Kurasawa, govoreći o akademskoj generaciji X, a svrstavajući u nju sve akademske djelatnike rođene u dosta širokom rasponu od 1965. do 1980. godine, već na početku teksta otvara jedan od važnih aspekata cijele problematike, pitanje upošljavanja mladih akademika. Naime, trenutačno svjedočimo izraženoj demografskoj transformaciji unutar sjevernoameričkog visokoškolskog sustava, određenoj i masovnim umirovljenjem akademskog dijela tzv. “baby boom” generacije, koja se intenzivno zapošljavala tijekom ekonomski stabilnih 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Njihova mjesta zauzimaju mlađi akademici koje akademske institucije u sve većoj mjeri angažiraju preko ugovora na određeno vrijeme, a uvjeti koje je potrebno ispuniti za njihovo produljenje sve su zahtjevniji. Sve se više unajmljuju vanjski suradnici (contract and adjunct faculties), čiji su troškovi angažiranja za sveučilišta neusporedivo niži.
Takva poslovna politika omogućena je prije svega uz pomoć dva ključna faktora. Kao prvo, (neoliberalna) država više ne postavlja pred sveučilišta obavezu zapošljavanja novih djelatnika, čak niti u primjeru državnih sveučilišta koja još uvijek direktno financira. Štoviše, država indirektno potiče praksu angažiranja “jeftinih” vanjskih suradnika preko ugovora o djelu. Drugo, da bi takva poslovna i organizacijska politika bila moguća, potrebno je proizvesti što veći broj doktora znanosti u što kraćem vremenskom periodu. Radi se o masi potplaćenih, a preopterećenih akademskih djelatnika koja će pojačanom konkurencijom na akademskom tržištu rada obarati cijenu istog tog rada. Ako na ovom mjestu povučemo paralelu s našom situacijom u pogledu Bolonjske reforme, utisak koji se na prvi pogled može steći – da je s njom postalo jednostavnije “ući” na akademsku instituciju nego što je to bilo u “starom sustavu”, u kojem se novo radno mjesto otvaralo tek s odlaskom u mirovinu starijeg kolege/ice – često je zapravo tek privid. Naime, sve veći broj izbornih kolegija izvode honorarno plaćeni vanjski suradnici, a i sama “Bolonja”, uostalom, jasno propisuje tek jednu trećinu stalno zaposlenog kadra na pojedinim odsjecima.
Amerikanizacija hrvatskih sveučilišta?
Kakva je situacija po tim pitanjima ovdje, u tranzicijskom kontekstu prijelaza iz postsocijalizma u kapitalističku liberalnu ekonomiju? Hrvatska je još uvijek u zaostatku, “lovi” neki pristojniji postotak visokoobrazovanih stanovnika u usporedbi s EU prosjekom, što se posebno odnosi na broj doktora znanosti, tako da je znanstveno-obrazovna politika trenutačno aktivno usmjerena na njihovu što veću i što bržu produkciju, a samim tim i na zapošljavanje znanstveno-novačkog kadra. No, osvrnemo li se samo malo do susjeda iz najbližeg okruženja, već na primjeru Slovenije vidimo praktične dimenzije neoliberalne znanstvene politike – mladi raziskovalci (znanstveni novaci i novakinje) jako teško i u malom broju dobivaju postdoktorske istraživačke projekte koji su često jedini način ulaska (ili ostanka) na znanstvenom institutu ili fakultetu, čime su prisiljeni prihvaćati honorarno plaćene akademske poslove kraćeg i ograničenog vremenskog trajanja bez ikakvih dodatnih beneficija. Gotovo sa sigurnošću možemo nagovijestiti da neće proći puno vremena, pa ćemo i u Hrvatskoj moći svjedočiti o takvom trendu.
Literatura
- Hromadžić, H. (2007a), “Bolonjski konj I”, H-alter, http://www.h-alter.org/tekst/bolonjski-konj---1.-dio/3936#hot
- Hromadžić, H. (2007b), “Bolonjski konj II”, H-alter, http://www.h-alter.org/tekst/bolonjski-konj---2.-dio/4021#hot
- Hromadžić, H. (2008a), “Društvo znanja, o čemu je zapravo riječ I”, H-alter, http://www.h-alter.org/tekst/”drustvo-znanja”:-o-cemu-je-zapravo-rijec-%E2%80%93-prvi-dio/7514#hot
- Hromadžić, H. (2008b), “Društvo znanja, o čemu je zapravo riječ II”, H-alter, http://www.h-alter.org/tekst/”drustvo-znanja”:-o-cemu-je-zapravo-rijec-%E2%80%93-drugi-dio/7590#hot
- Kurasawa, F. (2002), “Which Barbarians at the Gate? From the Culture Wars to Market Ortodoxy in the North American Academy”, Canadian Review of Sociology and Anthropology 39, 323-347.
- Kurasawa, F. (2007), “The State of Intellectual Play: A Generational Manifesto for Neoliberal Times”, Topia 18, 11-42.
- Readings, B. (1996), The University in Ruins, Harvard University Press, Cambridge.
* * * * *
Komentari
Tekst možete pročitati i na internetskom portalu H-alter, gdje možete također objaviti komentare o tekstu.
