3843 Institut za razvoj obrazovanja - Socijalna dimenzija visokog obrazovanja: Hrvatska (i Europa) na prekretnici?
 

Socijalna dimenzija visokog obrazovanja: Hrvatska (i Europa) na prekretnici?

Autor:Thomas Farnell M.A. i doc. dr. sc. Vesna Kovač

Preuzmite članak u PDF formatu

Zagreb, 27. kolovoza 2010.

U Hrvatskoj je u lipnju 2010. po prvi puta provedeno istraživanje o kvaliteti studentskog života EUROSTUDENT (www.eurostudent.hr). Cilj istraživanja je saznati koji su stvarni životni uvjeti studenata te koja je socio-ekonomska struktura studentskog tijela. Drugim riječima, do prosinca 2010., kada će rezultati istraživanja biti poznati, znat će se po prvi puta na reprezentativnom uzorku studenata u Hrvatskoj kakvo je stanje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Hrvatskoj, tj. kome je otežan pristup visokom obrazovanju te tko je unutar samog sustava u nejednakom položaju zbog financijskih ili drugih prepreka.

No na što točno mislimo kada govorimo o socijalnoj dimenziji ili o „pristupu“ visokom obrazovanju? Koliko je ovaj problem uopće percipiran kao relevantan u Europi i Hrvatskoj? Postoji li plan da se po tom pitanju nešto stvarno učini u Hrvatskoj?

Terminologija: „pristup“ ili „sudjelovanje“ u visokom obrazovanju?

Iako se često koristi pojam „pristup visokom obrazovanju“ kada je riječ o problemu društvenih nejednakosti (ili bolje rečeno nepravednosti) u visokom obrazovanju, on je zapravo nedovoljno precizan. U trenutnim diskusijama na međunarodnoj razini (i), naglašava se da se problemi nepravednosti u visokom obrazovanju ne mogu riješiti samo kroz čin povećanog upisa studenata iz socijalno ugroženih skupina. Prije svega, upis je tek prvi korak - nakon upisa na studij mora se voditi računa o kontinuiranom sudjelovanju i dovršavanju studija (zbog rizika odustajanja od studija kod socijalno ugroženih skupina). Nadalje, govoriti samo o upisu ili o „pristupu“ podrazumijeva da su prepreke isključivo institucionalne, dok istraživanja govore da se uzroci nesudjelovanja u visokom obrazovanju nalaze puno dublje u socijalnom orofilu potencijalnih studenata.

Zato se umjesto „jednakog pristupa“ sve više govori o „proširivanju sudjelovanja“ (eng. widening participation in higher education). Prvo, riječ „proširiti“ podrazumijeva promjena i povećanje (osim toga manje je statična riječ od „jednakosti“), dok riječ sudjelovanje obuhvaća pristup, zadržavanje i dovršavanje studija.

Podzastupljene skupine

Koje socijalne skupine ne sudjeluju u visokom obrazovanju (ili ne sudjeluju u dovoljnoj mjeri)? Javne i stručne rasprave o nepravednostima u visokom obrazovanju fokusiraju se uglavnom na socio-ekonomskom aspektu ovog pitanja odnosno na nadzastupljenosti viših društvenih slojeva u odnosu na niže. Na međunarodnoj razini postignut je konsenzus da se rasprava ne može ograničiti na socio-ekonomska ili druga posebna obilježja, nego da se u svakoj zemlji moraju identificirati dijelovi populacije koji se manje uključuju u visoko obrazovanje. U tom smislu, termin koji se sve više koristi za navedene skupine su „podzastupljene skupine“ (eng. under-represented groups). Navedeni termin upućuje na činjenicu da udio određene društvene skupine u nacionalnom sustavu visokog obrazovanja ne odgovara njegovom udjelu u ukupnoj populaciji te zemlje.

Neke od najčešćih podzastupljenih skupina koje su identificirane u velikom broju zemalja su:

  • osobe nižeg socio-ekonomskog statusa
  • osobe s invaliditetom
  • pripadnici etničkih ili nacionalnih manjina, te domorodačke skupine
  • rodne skupine (posebno uočljivo prema znanstvenim disciplinama),
  • osobe iz ruralnih ili geografski izoliranih krajeva
  • odrasle osobe (tzv. „zreli studenti“, eng. mature students) (ii)

U svakom nacionalnom kontekstu, odgovornost je vlade i visokih učilišta da identificiraju podzastupljene skupine te da kreiraju mjere i programe za njihovo veće uključivanje u sustav visokog obrazovanja. No prije svega, preduvjet za poduzimanje bilo kakvih mjera je politička volja – da se problemi i preporuke za njihovo rješavanje mogu transformirati u javne politike.

Europa: dovoljna socijalna dimenzija Bolonjskog procesa?

U svom tekstu Just Blame it on Bologna (ožujak 2010.), Danijela Dolenec upozorava da je Bolonjski proces u deset godina napravio vrlo malo što se tiče napretka socijalne dimenzije. No, iako u javnosti sve više vlada slična skepsa o kvaliteti provedbe Bolonjskog procesa u Europi i Hrvatskoj (iii), on ipak ostaje ključni instrument za poticanje nacionalnih vlada u Europi da izrade javne politike za proširivanje sudjelovanja u visokom obrazovanju, i to upravo zbog prije spomenute političke volje.

Budući da su ministri obrazovanja 47 europskih zemalja prihvatili Bolonjsku reformu, svaki prioritet Bolonjskog procesa je izraz zajedničke političke volje koji ujedno potiče političku volju i na nacionalnoj razini. U tom smislu, činjenica da je tema „socijalna dimenzija“ uspjela doći na dnevni red službenih priopćenja Bolonjskog proces od 2001. godine (zahvaljujući prije svega pritisku studenata) te da se od tada stavlja sve veći naglasak na nju, sama je po sebi vrlo značajna (iv). No najveća je „pobjeda“ za socijalnu dimenziju zabilježena u zadnjem Leuvenskom priopćenju (2009.): tema „Socijalna dimenzija: pravedan pristup i dovršavanje“ izdvojena je čak kao prva na popisu prioriteta Bolonjskog procesa do 2020.

Istina, moguće je tvrditi da je socijalna dimenzija Bolonjskog procesa za sada dobila primarno „deklarativnu pobjedu“ a još ne i provedbenu. No teško je osporiti očekivanje da će ovakav konsenzus europskih vlada rezultirati time da će prioriteti i smjernice Bolonjskog procesa prije ili kasnije postati dio „mainstreama“ javnih politika visokog obrazovanja u Europskoj uniji i šire. Upravo će ova činjenica imati direktne reperkusije na proces razvoja socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Hrvatska: od lošeg početka do koraka naprijed

Analiza hrvatskih zakonskih i strateških dokumenata pokazuje da doista jest iznesena politička volja za uklanjanje nepravednosti u visokom obrazovanju (v). U praksi, međutim, programi i mjere na nacionalnoj razini nisu adekvatni i ne pristupaju u skladu s preporukama stručnjaka i međunarodnih organizacija. To ne znači da se na tome ništa ne radi: primjerice, Vlada RH doista ima sveobuhvatan program za povećano uključivanje Roma u obrazovni sustav, te provodi brojne mjere potpore osobama s invaliditetom u visokom obrazovanju. Međutim, osobe nižeg socio-ekonomskog statusa, koje čine puno brojniju društvenu skupinu od gore navedenih (vi), gotovo da nije uopće bila zaštićena postojećim politikama Vlade.

Razlog tome je što je tema pristupa visokom obrazovanju u Hrvatskoj do 2009. godine imala marginalan položaj u procesu reforme hrvatskog visokog obrazovanja. Tema gotovo uopće nije bila prisutna u stručnim i javnim raspravama o visokom obrazovanju u Hrvatskoj. Međutim, 2006. godine se u Hrvatskoj pojavila kritična masa istraživača, stručnjaka i aktivista koja se aktivno počela baviti pitanjem nepravednosti visokom obrazovanju. Objavljeni su znanstveni radovi i izvješća na ovu temu (vii) te su 2006. i 2008. godine organizirani prvi stručni skupovi u Hrvatskoj na temu ljudskog prava na visoko obrazovanje, koji su rezultirali objavom policy preporuka (viii). Naposljetku, tijekom 2008. i 2009. godine val studentskih prosvjeda i blokada je zahvatio hrvatska visoka učilišta zbog nepravednosti sustava školarina u Hrvatskoj.

Koincidencijom ili ne, MZOŠ je u Hrvatskom nacionalnom izvješću o provedbi Bolonjskog procesa 2009. godine po prvi puta elaborirao odgovor o socijalnoj dimenziji Bolonjskog procesa i u njemu predstavio nacionalni akcijski plan za socijalnu dimenziju za Hrvatsku do kraja 2010. godine (ix). MZOŠ se u ovom izvješću obvezao provesti mjere kao što su povećanja dostupnost i osiguranje kvalitetnih podataka o socijalnoj dimenziji te povećanje postotka studenata iz podzastupljenih skupina, obećanja koja do tada nisu bila zabilježena u njihovim službenim dokumentima.

Što Hrvatsku čeka do 2013.?

Hoće li navedena obećanja ostati samo na deklarativnoj razini pripremljena tek za jedno neobvezujuće međunarodno izvješće? Može li se ipak očekivati da je ovo znak kojim se najavljuju značajne promjene?

Prvi obećavajući znak o poduzimanju konkretnih koraka u području proširivanja sudjelovanja je da je MZOŠ 2009. godine postavio temu „Jednak i transparentan pristup visokom obrazovanju“ kao nacionalni prioritet natječaja programa TEMPUS, kroz koji Europska komisija financira projekte za reformu visokog obrazovanja. Drugi obećavajući znak je da su na temelju istog natječaja odobrena dva projekta iz Hrvatske koja se izravno bave proširivanjem sudjelovanja u visokom obrazovanju. Prvi projekt (pod nazivom „EduQuality: Obrazovanje za jednake prilike na hrvatskim sveučilištima) se bavi povećanjem pristupa za osobe s invaliditetom dok drugi (pod nazivom: „ACCESS: Prema pravednom i transparentom pristupu visokom obrazovanju u Hrvatskoj“) ima za cilj reformirati sustav financiranja visokog obrazovanja i studentskog standarda, na način koji naglašava načela socijalne dimenzije i transparentnosti.

Upravo je u sklopu projekta ACCESS (koji vode Institut za razvoj obrazovanja i Tehničko sveučilište u Dresdenu) provedeno istraživanje EUROSTUDENT, na temelju kojeg će se identificirati podzastupljene skupine u Hrvatskoj. U sklopu projekta će se također prikupiti podaci o modelima financiranja visokog obrazovanja i studentskih potpora u Hrvatskoj i zemljama EU, kako bi se stvorio temelj za poboljšanje postojećih politika u Hrvatskoj. Na temelju ovih podataka će do 2013. biti izrađen prijedlog novog modela financiranja visokog obrazovanja i studentskih potpora u Hrvatskoj čiji je cilj unaprijediti socijalnu dimenziju sustava. Važno je napomenuti da se kroz projekt razmatraju i skandinavski i kontinentalni modeli visokog obrazovanja u Europi (i time ne prejudicira izbor modela za Hrvatsku) te da je ključan dio projekta obavljanje javnih konzultacija diljem Hrvatske o predloženom modelu (više informacija na: www.iro.hr/access).

Zaključak: Hrvatska na prekretnici?

Socijalna dimenzija visokog obrazovanja više nije marginalna tema. U Bolonjskom procesu, ona se penje na popisu prioriteta, a isti trend se već počinje osjećati u Hrvatskoj. Činjenica da postoje nacionalni projekti koji se bave ovom temom te koji dobivaju podršku ključnih kreatora politika, te da će ti projekti izraditi prijedloge novih javnih politika za proširivanje sudjelovanja u visokom obrazovanju pokazuju da su već poduzeti konkretni koraci prema naprijed.

Valja naglasiti da se istovremeno očekuju i temeljne promjene u sustavu visokog obrazovanja najavljene donošenjem novog Zakona o sveučilištima do kraja 2010. Nije nevažno što se ovaj dokument priprema u atmosferi jakog pritiska na donositelje odluka – barem što se tiče financijskog aspekta pristupa visokom obrazovanju - od strane studenata i djela šire javnosti. Hrvatska jest u ovom smislu na prekretnici.

Na temelju dosad poduzetih mjera i izrečenih/napisanih obećanja, od Vlade i visokih učilišta se očekuje dodatna odlučnost i predanost da proširivanje sudjelovanja postave kao jedan od najviših prioriteta u visokom obrazovanju te da pripremljene preporuke u vezi socijalne dimenzije pretvore u konkretne i kvalitetne politike.

*********

Napomena:

Ovaj tekst temeljen je na preglednom članku istih autora pod nazivom „Uklanjanje nepravednosti u visokom obrazovanju: prema politici 'proširivanja sudjelovanja' u Hrvatskoj“, objavljenom u Reviji za socijalnu politiku, Svezak 17, Br. 2 (2010). Članak možete pronaći ovdje: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/issue/current.

O autorima

Thomas Farnell je voditelj programa u Institutu za razvoj obrazovanja. Vesna Kovač je docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te članica Izvršnog odbora Udruge za razvoj visokoga školstva „Universitas“.

Komentari

Komentirajte ovaj tekst na H-alteru:
http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/hrvatska-i-europa-na-prekretnici

Ispis   Pošalji link

Priprema i polaganje TOEFL i GMAT testa
Strateski plan 2013-2015