Visoko obrazovanje i tržište rada: razgovor sa Sanjom Crnković - Pozaić
Autorica: Mašenjka Bačić, članica redakcije H-altera i suradnica Slobodne Dalmacije; diplomirana sociologinja i studentica komparativne književnosti i španjolskog jezika
Preuzmite članak u PDF formatu
Zagreb, 16. prosinca 2009.
Kompetitivnost, cjeloživotno obrazovanje i rizik pojmovi su koji se sve češće koriste kada se govori o problemima tržišta rada. Mlade se uvjerava kako su stalni posao i sigurnost radnog mjesta koje su uživale prethodne generacije stvar prošlosti te da današnje prilike zahtijevaju drukčiji pogled na rad. Taj pogled uključuje stalnu borbu i nesmiljene uvjete na koje mladi prilikom ulaska na tržište rada trebaju biti spremni. S jedne strane postoje kritike na ta kretanja koja zanemaruju socijalnu komponentu društvenog razvoja, dok pobornici ovakvog modela društvenog uređenja smatraju da promjene nisu moguće te da se pojedinac treba prilagoditi prilikama koje ga snalaze. Na koji način naše društvo odgovara na te probleme koji ga izazivaju i zašto bi na takvo stanje trebalo pozitivno gledati objasnila nam je Sanja Crnković - Pozaić koja se ovom problematikom bavi dugi niz godina. Stručnjakinja za tržište rada, nekadašnja ravnateljica Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, koja danas radi u jednoj stranoj tvrtci, objasnila nam je odnose tržišta rada i obrazovanja, analizirala Zakon o radu i iznijela svoj stav o postojećem stanju u hrvatskome društvu.
ODNOS TRŽIŠTA RADA I OBRAZOVANJA
Reformom obrazovnog sustava pojavila se nova akademska titula prvostupnika. Kako gledate na problem nedefiniranosti njezina položaja na tržištu rada?
Mislim da je taj problem prenapuhan. Činjenica da poslodavci govore kako ne znaju što bi s prvostupnicima prazna je tema zbog toga što u brojnim razvijenim zemljama većina studenata završava trogodišnje fakultete. I sama sam prije trideset godina završila takav fakultet u Engleskoj. Kompetencije studenata su ionako na relativno niskoj razini. Oni imaju potencijal da rade, ali nemaju nikakvog radnog iskustva. Ne vidim zašto jedan prvostupnik ne bi imao iste sposobnosti za rad u gospodarstvu kao i onaj koji je završio četiri godine studija. Ne vidim tu veliku razliku.
Pa ipak, ni poduzetnici ni studenti ne shvaćaju što bi prvostupnik trebao raditi, odnosno nije im jasna njegova uloga. Poslodavac će prije zaposliti nekoga s 4 godine fakulteta negoli prvostupnika? Tko je tu kriv?
Analize pokazuju kako naši poslodavci općenito zapošljavaju prekvalificirane radnike za vrste poslova koje im nude. Sposobnosti mladih visokoobrazovanih ljudi veće su nego što su oni u mogućnosti pokazati kad dobiju posao. Mislim da se tu ne radi o stvarnom problemu. Prvostupnici su sposobni nositi se s bilo kojim zahtjevom radnog mjesta, a činjenica da su studenti prije reforme obrazovnog sustava studirali 4 godine ne znači da su bili puno sposobniji.
Mislite li da će se taj stav poslodavaca u budućnosti promijeniti?
Mislim da će poslodavci uvidjeti da su u krivu. Njihov strah ili predrasude nemaju nikakve osnove.
S druge strane, studenti žele nastaviti svoje školovanje jer se boje da s prvostupničkom diplomom neće dobiti željeno zaposlenje…
Dobro je da studenti žele nastaviti školovanje, ali danas je udio studenata koji ne uspijevaju završiti fakultet razmjerno visok. To se obično ne događa odmah nakon prve godine, nego se odluka o odustajanju donosi tek nakon nekoliko godina studija kad je postojeći trošak već prilično narastao. U tom je slučaju njihov položaj iznimno težak jer u dobi od oko 30 godina prvi puta stupaju na tržište rada sa srednjoškolskom diplomom. U slučaju gimnazijalaca, oni često ostaju dugotrajno nezaposleni, budući da kao takvi nemaju zanimanje.
ZAKON O RADU
Vi smatrate da postoji pretjerana zaštita radnika u okviru postojećeg Zakona o radu?
Nezaposlenost trenutno silno raste. Osim gospodarske krize, razlog tome je i činjenica da otkaze dobivaju ljudi koji rade na određeno vrijeme. Oni koji su u zadnjih 4-5 godina dobivali ugovore na određeno vrijeme sad dobivaju otkaze. Pitanje je bi li oni bili zaštićeni da su dobili ugovore na neodređeno vrijeme.
Prilagođavanje u današnjim uvjetima krize bilo bi puno teže kad bi ono bilo skupo tj. kad bi ljudi imali ugovore na neodređeno vrijeme jer bi se morale plaćati sve naknade zadane Zakonom o radu. To uključuje otpremnine, otkazni rok itd. U tom bi slučaju prilagodba na krizu bila puno skuplja. Pitanje je bi li poduzetnici to mogli preživjeti, pogotovo oni mali i srednji. Stoga bih rekla da je fleksibilnost dobra. Ona neće štititi radno mjesto, ali zaštita radnika treba biti pojačana na drugi način. Radnik bi trebao imati sigurnost da može naći drugi posao.
Mislite li da bi instituciju ugovora na neodređeno vrijeme trebalo ukinuti?
Mislim da bi se ugovor na neodređeno vrijeme trebao oblikovati tako da postoji veća lakoća otpuštanja. Zbog veće fleksibilnosti važno je da otkazivanje ne bude skupo i dugotrajno tako da se poduzeća mogu brzo prilagođavati. Nisam protiv ugovora na neodređeno, ali mislim da su ljudi koji rade na neodređeno vrijeme u neravnopravnijem položaju u odnosu na one koji imaju ugovore na određeno vrijeme. Takve nejednakosti ne bi smjele postojati.
Kako biste Vi to riješili?
Tako da ljudi koji dobivaju ugovore na neodređeno vrijeme nemaju toliko velika prava kao danas.
No to baš i nije socijalno osjetljivo stajalište...
U radu nema socijalne osjetljivosti. Poslodavac ljude treba zbog njihovih vještina koje im on plaća.
No ipak, zalaganje za takve mjere nije baš realno u kontekstu hrvatskog društva unutar kojeg ne postoje jake institucije države i pouzdani mehanizmi zaštite radnika? Nije li to dodatni udarac na radnika?
Mislim da je rad kod nas zaštićen na starinski način. Smatra se da su više zaštićeni radnici na neodređeno vrijeme. No ja mislim da će s produbljenjem krize i oni početi gubiti posao. To nije zaštita. Kad je došla tranzicija 750 000 ljudi s ugovorima na neodređeno vrijeme izgubilo je posao. Tada se vidjelo da takva vrsta ugovora o radu nije nikakva zaštita. To je iluzija. Ljudi neće moći zadržati posao zbog toga, stoga je hvatanje za tu slamku lažno i oportuno. Prema tome, treba ići na drugu vrstu sigurnosti na tržištu rada.
Kakvu?
Kad pogledamo kakve su kvalifikacijske strukture naših zaposlenih, a pogotovo nezaposlenih ljudi, i što se danas traži na tržištu rada jasno je da postoji velik nesrazmjer između ponude i potražnje za znanjima. Istovremeno je obrazovanjem odraslih obuhvaćeno manje od 5% radno sposobnih ljudi i to je izvor najveće nesigurnosti. Zamislite osobu koja već 20 godina radi na istom radnom mjestu. Ukoliko se radi o nekoj propulzivnoj kompaniji koja se razvijala u skladu s potrebama tržišta, možda je zapošljivost radnika tada zadržana ili čak poboljšana. Ali ako se radi o istim poslovima na kojima su se tražile uvijek iste vještine, kad takav radnik dođe na sadašnje tržište rada on/ona tu nemaju što tražiti. Tu je izvor njihove nesigurnosti, a to je puno važnije od bilo kakvog pravnog odnosa.
Drugim riječima, ne može se od poslodavca očekivati da će zaposliti nekoga ili da ga neće otpustiti jer mu je tog čovjeka žao. Socijalne osjetljivosti mora biti na jednom drugom mjestu. To prvenstveno znači da je potrebno osigurati da čovjek koji izgubi posao mora imati dohodovnu sigurnost, tj. da kroz svoj status nezaposlenosti ima novčanu naknadu dovoljnu za život. A drugo, bitno je da su njegova znanja i vještine takve da ponovo može pronaći posao kada se izađe iz krize.
Kod nas poslodavci ne žele zapošljavati nego to rade tek kad moraju. Zašto je to tako? Zbog toga što ne žele imati probleme kad dođu u situaciju kao što je ova kad moraju otpuštati. Mislim da je bespredmetno govoriti o poslodavcima na način da su oni zločesti i da nemaju nikakve socijalne osjetljivosti. Kada bi poslodavci bili per se socijalno osjetljivi, ne bi bili poduzetnici nego socijalni radnici.
Znači li to da država treba štititi prava radnika?
Svatko ima svoju ulogu. Država mora platiti novčanu naknadu od koje se može živjeti za vrijeme traženja novog posla. Ako čovjek dobije naknadu od koje ne može živjeti ili ona prekratko traje, morat će raditi na crno. Nepriznavanjem ove činjenice država indirektno podržava sivu ekonomiju. Država bi morala više ulagati u obrazovanje odraslih koje je kod nas gotovo nepostojeće. Trebalo bi osigurati mogućnost promjene zanimanja ili jačanje postojećih vještina i znanja unutar postojećeg zanimanja. Također bi bilo neophodno da poslodavci ozbiljnije shvate svoju ulogu kod ulaganja u znanja i vještine svojih radnika. Oni ne mogu očekivati da će samo država ulagati u znanje, a oni dobivati gotove ljude. Nijedna država nije toliko bogata. Isto tako, i pojedinci imaju odgovornost da ulažu u svoje znanje i vještine te moraju biti spremni na učenje čak i u starijoj životnoj dobi.
Ali ne dovode li te kratkoročne i brze prekvalifikacije do opadanja kvalitete samih zanimanja?
Upravo suprotno. Bez edukacije se ne može dalje. Rak rana naših zaposlenih i nezaposlenih je to što nisu motivirani da uče i što im nitko ne nudi nikakvu mogućnost. Zavod za zapošljavanje prethodnih je godina imao sredstva koja je uložio u obrazovanje nezaposlenih, ali to nije dovoljno i ne može napraviti nikakvu promjenu u strukturi obrazovanja nezaposlenih. Srećom, ulaskom u Europsku uniju sredstva za ove namjene biti će puno izdašnija nego do sada.
NOVI KONTEKST, NOVI MLADI?
Smatrate kako ulazak mladih na tržište rada nije dovoljno dobro reguliran. Na što točno mislite?
To je vezano za visokoobrazovane koji smatraju da im diploma osigurava radnu osposobljenost, a to ne može biti manje točno. Diploma pokazuje sposobnost pojedinca da savlada neke izazove na višoj razini kompleksnosti - to znači da je naučio logično razmišljati i kritički rasuđivati. Iako, dvojbeno je daju li naši fakulteti doista te vještine. Oni koji su tek diplomirali ne samo da nisu dovoljno spremni za posao, već se nalaze i prije samog početka. Početak je onda kad krenu raditi. To znači da je prva godina rada (ili prvih šest mjeseci, ovisno o zanimanju, nastavak učenja. Drugim riječima, čak i prva godina rada (ili prvih šest mjeseci, ovisno o zanimanju) zapravo je nastavak učenja. Kada bi mladi shvatili da je za poslodavca radnik bez radnog iskustva trošak te da je potrebno prvo investirati i vrijeme i novac da se s vremenom postigne očekivani učinak, tada bi možda imali niža očekivanja. S druge strane, poslodavci ne mogu očekivati da netko drugi odradi taj posao za njih. Kao i kod svih drugih ulaganja, oni i tu moraju prihvatiti rizik da njihovo ulaganje neće dati ploda.
Postoji li taj problem zbog fakulteta koji nisu dovoljno dobri?
Sigurno je da naši fakulteti, koji su tek ušli u procese reforme, imaju naglasak na razvijanju osnovnih vještina poput logičkog razmišljanja i sposobnosti rješavanja problema koje jest u suštini Bolonjskih reformi. No, pedagoške vještine samih profesora često nisu takve da studente osposobljavaju u tom smislu. Često se događa da nastavljaju po starom: učenjem napamet bez puno razmišljanja. Studenti tako uče činjenice umjesto da oštre vještine analize, sinteze i logičkog rasuđivanja.
Poslodavci se često tuže da bez obzira što je netko završio fakultet nakon zapošljavanja nema sposobnost samostalnog promišljanja, odnosno da takvi zaposlenici ne mogu prosuđivati o elementima svog posla i ovise o drugima koji im moraju objasniti svaki korak. Fakultet je mjerilo mentalnih sposobnosti, a ne konkretnih vještina (osim ako se ne radi o umjetničkim akademijama).
Prihvatimo li činjenicu da je čovjek koji dolazi s fakulteta tek odraz potencijala, a ne stvarnog znanja, tada bi njegova prva godina trebala biti plaćena onoliko koliko on doprinosi - a doprinosi malo. Prema toj bi logici, po mojemu mišljenju, pojam praksi trebao biti puno rašireniji nego danas. U nekim su profesijama prakse obavezne, kao što je to slučaj s doktorima, medicinskim sestrama, socijalnim radnicima i slično.
Mislim da bi zbog svih navedenih razloga visokoobrazovani mladi ljudi trebali prihvaćati niže početne plaće kako bi došli do radnog iskustva koje bi im otvorilo mogućnost za kasnije zapošljavanje.
Postoji potreba za visokoobrazovanim stanovništvom. No visoko obrazovanje postaje sve teže dostupnim. Kako će se ljudi obrazovati?
Potražnja za visokim obrazovanjem je velika. Broj ljudi koji ide na visoko obrazovanje se povećao, a privatne škole i fakulteti su puni. Novac tu nije najveći problem. Obrazovanje nije dar s neba i netko ga plaća, a naša je zemlja siromašna. Ni u socijalizmu „besplatno“ obrazovanje nije bilo potpuno besplatno jer su roditelji financirali troškove života. Meni je više upitna kvaliteta obrazovanja jer je povezanost između obrazovanja i gospodarstva katkad slučajna tj. temelji se na osobnim viđenjima dekana i ostalih odgovornih ljudi. Tendencija u Europi je da se sustav obrazovanja što više povezuje sa gospodarstvom. Ta veza mora biti jaka.
No to u konačnici vodi do ukidanja tržišno neprofitabilnih studija poput društvenih...
Nisam primijetila da se upisuje manje studenata npr. sociologije ili filozofije nego prije. No ne možete očekivati da će društvo financirati ona zanimanja koja ne vode do zaposlenja. Što će oni raditi kad završe fakultet? Prije nego što investiraju u svoje obrazovanje, moraju razmišljati gdje će raditi i u čemu će biti dobri u skladu s vlastitim interesima. Kad bi visoko obrazovanje bilo besplatno nitko ne bi previše razmišljao o financijskim efektima zanimanja. To je jedan od glavnih razloga zašto besplatno visoko obrazovanje nije dobra ideja. Stvara se dojam da je studiranje bezvrijedno ako je besplatno, a to ne može biti dalje od istine.
Ali obrazovanje nije tržišna kategorija ili barem ne isključivo tržišna kategorija. Ona također sadrži i komponentu osobnog razvoja...
To je točno, ali osobni razvoj bez plaće ne postoji, osim ako želimo biti gurui koji sjede na vrhu planine i meditiraju. Isto tako, nije točno da nestaje potražnja za društvenim zanimanjima. Uslužni sektor u gospodarstvu sve više jača kao i rad u zajednici, u nevladinim udrugama. U svim oblicima rada s ljudima potrebne su takve struke, a posebno su važne analitičke i istraživačke vještine koje su jako razvijene u okviru, primjerice, studija sociologije.
No ono što nije profitabilno postat će nepotrebno i zatvorit će se.
Nedavno je na fakultetima napravljeno istraživanje troška studiranja per capita. Rudarsko-metalurški fakultet u Sisku ima desetak studenata koji društvo stoje više od milijun kuna godišnje za svakog studenta. To je najskuplji fakultet u Hrvatskoj. Možemo li si mi to dopustiti? Održavanje tradicije na takav način je apsurdno.
Dolazi do stalnog povećanja školarina. Kako komentirate činjenicu da u Hrvatskoj nema sustava stipendiranja iz privatnog sektora?
Poslodavci malo razmišljaju o radnicima i smatraju da je trošak obrazovanja trošak koji nužno mora snositi država, što je nerealno. I oni moraju shvatiti kako je ljudi sve manje i kako nije prihvatljivo uvoziti radnu snagu onom dinamikom koja je njima potrebna. I poduzeća su mjesta na kojima se ljudi moraju moći obrazovati ne samo za svoje potrebe već i za potrebe tržišta rada. Poslodavac bi u ljude trebao ulagati ona znanja potrebna njemu, ali i općenita koja će radniku pomoći da se kasnije ponovo zaposli.
S obzirom na postojeći mentalitet sigurnosti na poslu nije baš vjerojatno da će do takvih promjena brzo doći.
Stvari su se već jako promijenile. Ljudi su uvidjeli da nemaju više toliko sigurnosti čak i da čuče na jednom mjestu 20 godina i takvo vrijeme je definitivno prošlo. Ono što još nisu usvojili, a što je problematično, jest to da je njihova vlastita odgovornost iznimno velika, pa često odbijaju obrazovanje i poslove koji im nisu idealni misleći da će čekanjem ipak doći do nečeg prihvatljivijeg. Snivanje o povratku u „sigurnost“ je prošlost.
Pa ipak, poslovi u državnoj službi još su uvijek visoko „na cijeni“ ...
Jesu, ali država će, prateći svjetski trend, sve više smanjivati broj ljudi. Automatizacijom će doći do smanjenja birokracije i administracije. Svi ljudi koji danas sjede na takvim mjestima moraju razmišljati što će raditi kad im radno mjesto za dvije, tri godine nestane.
Ja sam na svom sedmom radnom mjestu u životu. Ima jako malo žena moje dobi koje imaju takvu karijeru. U određenom sam trenutku riskirala i otišla s radnog mjesta misleći da u životu treba iskusiti nešto novo. Kako bi se došlo do relativne sigurnosti koja osigurava prelazak s posla na posao, potrebno je stalno učiti.
Promjena koja se kod nas događa je bolna jer ljudi pokušavaju zadržati svoja mjesta umjesto da budu hrabri i da razmišljaju kako će se osposobiti za budućnost. Morali bi barem svoju djecu gurnuti u to da budu spremni nositi se s rizikom. Mi ne možemo biti drugačiji od ostatka svijeta - ulazimo u EU, a oni su vrlo kompetitivni i nesigurni, što znači da su borbeniji i spremniji od nas. I mi moramo uskočiti u tu hladnu vodu i naučiti plivati. Ukoliko to ne učinimo i stalno očekujemo od države da nam kaže što da radimo, da nam da posao, da nas sačuva od nesigurnosti, ostat ćemo ovisni i siromašni. Duboko vjerujem da mi možemo biti konkurentni i opstati, ali je potrebno otkriti stvarne potencijale u gospodarstvu, znanosti, kulturi i poduzetništvu.
* * *
Komentirajte ovaj tekst na H-alteru: http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/u-radu-nema-socijalne-osjetljivosti#add_comment
