Visoko obrazovanje kao motor društvenog razvoja
Autorica: Danijela Dolenec, M.Sc. asistentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i studentica na doktorskom studiju pri Centru za komparativne i međunarodne studije (http://www.cis.ethz.ch) u Švicarskoj
Preuzmite članak u PDF formatu
Zagreb, 07. prosinca 2009.
Proljetni, kao i sada ponovljeni studentski prosvjedi i blokade sveučilišta po mom mišljenju predstavljaju reakciju na višegodišnje zanemarivanje sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koje se kataliziralo upravo na pitanju školarina. U visokom obrazovanju u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti studija, o sprječavanju korupcije i neetičkog ponašanja, niti o socijalnoj dimenziji, a te probleme dodatno usložnjava postojanje nepravednog i nereguliranog sustava školarina. Budući da ne postoji sustavna razvojna politika visokog obrazovanja, sustav karakterizira niska prolaznost i mali udio studenata koji završavaju studij (1), predugo prosječno vrijeme studiranja (2), gotovo nepostojeća mobilnost (3), visok stupanj društvene reprodukcije kao signal da sustav javnog obrazovanja ne zadovoljava kriterije društvene pravednosti (4), korupcijske istrage te međunarodno neprepoznatljiva sveučilišta.
Ukidanje školarina je važno kako bi se prekinulo s komercijalizacijom javnog sustava obrazovanja koja stvara niz negativnih poticaja sudionicima u sustavu. Iz pozicije države, uvođenjem i širenjem naplate školarina počeo se napuštati koncept zajedničke odgovornosti za sustav obrazovanja koji se financira sredstvima poreznih obveznika, odnosno zajedničke brige za njegovu kvalitetu i ishode. To se dogodilo bez da je u sveučilišnoj zajednici i/ili vladi promišljeno što se time želi postići (osim krpanja sveučilišnih proračuna). Iz pozicije sveučilišta, školarine vode u sukob interesa prekomjernog povećanja upisnih kvota kako bi se namakla dodatna sredstava, pri čemu se žrtvuje kvaliteta nastave, kao i vrijeme koje bi sveučilišni nastavnici trebali odvajati za znanstveni rad. Osim toga, naplaćivanje školarina stvara poticaj za zadržavanje studenata u sustavu i kada ne zadovoljavaju akademske uvjete, budući da sveučilištu to donosi prihode. Iz perspektive studenata, plaćanje studija na sveučilištima koja su financirana iz državnog proračuna stvara neopravdane nejednakosti. Studentski status morao bi biti jedinstven, kao što i jest u zapadnoeuropskim zemljama: onaj tko zadovolji uvjete za upis (a zatim i za prolazak ispita i upis viših godina studija) je meritokratskim procesom, temeljenim na trudu i znanju, zaslužio pravo na visoko obrazovanje. Dijeliti nakon toga studente koji su na taj način stekli studentska prava na platiše i neplatiše, linearne ili bilo kakve druge, sasvim je arbitrarno, odnosno zanemaruje postojeća pravila upisa, polaganja ispita, skupljanja ECTS bodova i ostala pravila studiranja koja su (valjda?!) temeljena na akademskim kriterijima. Ne manje važno, ukidanje školarina je bitno kako bi se uklonila jedna od financijskih prepreka studiranju pojedincima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa.
Zahtjev za ukidanjem školarina je u (na početku opisanim) uvjetima nekvalitetnog sustava visokog obrazovanja opravdan, ali predstavlja samo dio rješenja. U sustavu koji ne uzima u obzir imovinski status i/ili druge otegotne okolnosti kod studenata i njihovih obitelji (5), rezultat može biti da oni koji ne mogu podnijeti troškove studiranja i dalje ostanu isključeni iz visokog obrazovanja. Nadalje, ukidanje školarina ne rješava probleme niske stope prolaznosti, dugog prosječnog vremena studiranja, prevelikog broja studenata na postojeće kapacitete sveučilišta i druge probleme koji se odnose na kvalitetu studija. Rješenja za te probleme mogu se pronaći tek sustavnim oblikovanjem javnih politika u visokom obrazovanju, temeljenim na podacima i pokazateljima (eng. evidence-based policy making) i jasno formuliranim željenim ishodima. Nadalje, važan preduvjet za razvojnu politiku u visokom obrazovanju su povećana javna ulaganja.
Zašto bismo trebali povećati javna ulaganja i sustavno oblikovati javne politike u visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Ovdje možemo ponuditi dvije linije argumentacije: principe solidarnosti i društvene pravednosti s jedne, te principe gospodarskog razvoja i međunarodne konkurentnosti s druge. Argumentacija o solidarnosti veže se uz socijaldemokratske vrijednosti, dok se argumentacija o primatu ekonomskog razvoja veže uz vrijednosti ekonomskog liberalizma, u kojem socijalni ciljevi igraju tek sekundarnu ulogu, odnosno uvažavaju se u mjeri u kojoj pridonose povećanju ukupne gospodarske produktivnosti. No, iako se temelje na vrijednosno drugačijim postavkama, obje argumentacije vode ka istom rješenju.
Ukoliko želimo stvarati društvo koje će biti socijalno uključivo, koje će kroz sustav obrazovanja promicati društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo (6), sustav visokog obrazovanja ne možemo prepustiti tržišnim mehanizmima, već se o njemu trebamo brinuti kao javnom, zajedničkom dobru. To znači da se pristup institucijama visokog obrazovanja koje su javno financirane treba omogućiti svima koji zadovoljavaju akademske kriterije. Paralelno s tim, da bi se pojedinci iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili drugih rizičnih grupa uključivali u sustav visokog obrazovanja potrebno je sustav visokog obrazovanja urediti prema principima socijalne osjetljivosti. Preduvjet za to je integrirana obrazovna politika koja sustav visokog obrazovanja povezuje sa ranijim obrazovnim ciklusima budući da osobe iz obitelji s nižim socioekonomskim statusom često do visokog obrazovanja uopće niti ne dođu budući da češće upisuju trogodišnje strukovne škole (7). Za pojedince iz podzastupljenih skupina koji uspiju ući u sustav visokog obrazovanja, potrebno je osigurati programe stipendiranja, potpore za životne troškove i druge oblike institucijske pomoći.
Ukoliko smo motivirani ciljem gospodarskog razvoja i postizanjem međunarodne konkurentnosti, modeli razvoja europskih i drugih razvijenih zemalja jasno ukazuju kako je te ciljeve nemoguće postići bez razvijenog sustava visokog obrazovanja i znanosti. U Lisabonskom procesu Europske unije, koji predstavlja strategiju za modernizaciju europskih ekonomija, obrazovanje igra središnju ulogu (8). Iako je Hrvatskoj deklarirani cilj što prije doseći razvijene zemlje, prema glavnim pokazateljima hrvatski je sustav visokog obrazovanja pod-financiran: dok je prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u BDP-u u OECD zemljama 1,3% (9), u Hrvatskoj iznosi 0,8% (10). Nadalje, prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u odnosu na ukupna proračunska sredstva u zemljama OECD-a iznosi 3,1%, dok je u Hrvatskoj 2,2% (11). Na kraju, ukoliko se ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje podijele sa brojem studenata u Hrvatskoj, javno financiranje po studentu iznosi 20.100 Kn (12), odnosno otprilike $4060, u odnosu na OECD prosjek od $8400 (13). Prema tome, čak i iz usko ekonomske logike catch-up procesa, odnosno razvojne politike usmjerene k nadoknađivanju razlike u razvijenosti u odnosu na zapadne zemlje, mudro je ulagati u visoko obrazovanje koje nosi potencijal transformacije društva u ono temeljeno na znanju i tehnologiji.
Na kraju, obje linije argumentacije o potrebi većih javnih ulaganja i sustavnog razvoja visokog obrazovanja počivaju na pretpostavci da se svi zajedno, a akademska zajednica prvenstveno, pozabavimo kvalitetom studija u Hrvatskoj. Nekvalitetni studiji ne nose niti gospodarsko razvojni niti društveno-emancipatorski potencijal, bez obzira plaćali ih svi porezni obveznici ili samo studenti i njihovi roditelji.
* * *
Komentirajte ovaj članak na http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/ukidanje-skolarina-je-ukidanje-komercijalizacije#add_comment
Izvori
- Prema podacima iz istraživanja UNDP-a iz 2008.g., oko 42% studenata ne završi studij; od onih koji završe, samo 5-10% stječe diplome u roku (Matković, 2009.)
- Generaciji koja je sveučilišni studij upisivala 2000. g. u prosjeku je trebalo 6,8 godina da završi studij (Matković, 2009.)
- Za više informacija o temi akademske mobilnosti vidi publikaciju Instituta za razvoj obrazovanja, dostupnu na mrežnim stranicama: http://www.iro.hr/hr/razvoj-visokog-obrazovanja/razvoj-sustava/tempus-projekti/mobil/project-publication/
- Za više informacija o toj temi vidi tekst Koga nema? (Doolan i Matković, 2009.): http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/koga-nema
- Više o ovoj temi vidi u: http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/osigurava-li-besplatno-obrazovanje-jednak-pristup-obrazovanju, (Farnell, 2009.)
- Prema UNESCO-voj Deklaraciji o visokom obrazovanju za 21.st. (hyperlink: http://www.unesco.org/education/educprog/wche/declaration_eng.htm) iz 1998.g., društveno odgovorno sveučilište ima zadatak razvijati aktivne građane koji će donositi informirane odluke i voditi produktivne živote.
- Više o ovome vidi u tekstu Koga nema? (Doolan i Matković, 2009.), http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/koga-nema
- O ovome sam za H-alter pisala ranije, vidi tekst 'Snimka Lisabonskog procesa': http://h-alter.org/vijesti/politika/snimka-lisabonskog-procesa-izvori-nejednakosti-u-obrazovanju
- Podaci za 2006.g., izvor OECD Education at a Glance 2009.
- Podaci za 2008.g., izvori: Proračun RH 2008., mrežne stranice Ministarstva financija, podaci o BDP-u za 2008.g. sa stranica Hrvatske narodne banke
- Podaci za 2008.g., izvori: Proračun RH 2008., mrežne stranice Ministarstva financija
- Izračun temeljem podataka o broju studenata u RH 2007.g., Državni zavod za statistiku (nisu ubrojeni apsolventi) te podaci o ukupnim primanjima sveučilišta, iz prezentacije Ante Baje sa IRO-ovog skupa Pravo na obrazovanje, studeni 2008.g.
- Podaci za 2006.g., izvor OECD Education at a Glance 2009
