3383 Institut za razvoj obrazovanja - Kritički osvrt na državnu maturu i njezino značenje za obrazovanje u Hrvatskoj
 

Kritički osvrt na državnu maturu i njezino značenje za obrazovanje u Hrvatskoj

Autor: Petar Bezinović, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Preuzmite članak u PDF formatu

Zagreb, 22. travnja 2010.

Uvođenje državne mature dugo je predstavljano kao važan zahvat u hrvatskom obrazovanju. U njega su uložena ogromna materijalna sredstva uz angažman velikog broja ljudi. Ispiti državne mature upravo su u tijeku i održavaju se prema najavljenom vremeniku.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, zajedno s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) i agencijama koje djeluju u sustavu obrazovanja, snažno se založilo kako bi se državna matura, u skladu s najavljenom politikom, uspješno realizirala u ovoj godini. U tu je svrhu provelo intenzivnu kampanju „Ususret državnoj maturi“, čiji je cilj bio uvjeriti učenike i prosvjetnu struku u prednosti državne mature.

Prije same kampanje i formalnog uvođenja državne mature nije se, međutim, javno raspravljalo o nedostacima pristupa i nizu ozbiljnih problema koji se vezuju uz njegovu konceptualizaciju i provedbu.

Sažeti entuzijastičan stav nadležnog ministarstva o državnoj maturi iznesen je sljedećom tvrdnjom:

„Državna matura je najpravedniji, najjasniji, najrazumniji, najprikladniji i najučinkovitiji način ocjenjivanja i vrednovanja učeničkih školskih postignuća“(i).

Državna je matura, dakle, servirana kao spasonosno sredstvo koje će uvesti nekakav red, novu pravednost, staviti stvari na svoje mjesto.

Nažalost, ništa od toga. Državna matura, onako kako je sada postavljena i kako se provodi, velik je i skup promašaj. Uz ovakvu državnu maturu vezuje se niz problema koji se mogu sažeti u više kategorija:

(a) nedostatak razvojne vizije,
(b) promašena svrha,
(c) diskriminacija strukovnog i umjetničkog obrazovanja,
(d) kršenja standarda i načela edukacijskih mjerenja,
(e) upitno korištenje rezultata državne mature za upise u visoko obrazovanje,
(f) negativan povratni utjecaj na učenje i poučavanje,
(g) provedbeni problemi.

Nedostatak razvojne vizije i strategije u obrazovanju – državna matura kao cilj, a ne sredstvo

Izvorno je državna matura bila zamišljena kao razvojni projekt. Vanjski su ispiti trebali poslužiti za definiranje jasnih ishoda obrazovanja u gimnazijama i strukovnim školama. Trebali su poslužiti poželjnim transformacijama i unapređivanju kvalitete srednjoškolskog obrazovanja.

Vješto korišteni, postupno i mudro uvođeni vanjski ispiti mogu, naime, biti moćni instrumenti za pokretanje poželjnih promjena u obrazovanju. Njima se povratno može utjecati na mijenjanje programskih sadržaja, promicanje učinkovitijih metoda učenja i poučavanja, unapređivanje načina praćenja i vrednovanja postignuća učenika te na novu kulturu kvalitete u školama. U obrazovanju je dokazana zakonitost da to što i kako učenici uče najviše ovisi o tome kako očekuju da će biti ispitani (ii).

Od početnih inicijativa, empirijskih analiza i prijedloga (još iz 2003. godine) ostali su samo tragovi u nekim formulacijama i naučenim frazama dužnosnika. Proklamacija da je svrha državne mature sustavno unapređivanje i osiguravanje kvalitete srednjoškolskog obrazovanja ne stoji. Umjesto sredstva za unapređivanje obrazovanja, državna je matura postala cilj samoj sebi. Ona služi kao dimna zavjesa koja skriva odsustvo vizije i potrebnih kompetencija najodgovornijih, a ima poslužiti cilju da se svekolika javnost uvjeri kako kreatori obrazovne politike ozbiljno rade na „reformiranju“ sustava.

Promašena svrha – selekcija za upis u visoko obrazovanje nije državna matura

Iz novijih dokumenata, medijskih napisa i istupa nadležnih osoba, uočljivo je da je to što se danas naziva državnom maturom naprosto samo centralizirani selekcijski postupak za upise u visoko obrazovanje. Cilj ispita je alokacija kandidata po visokoškolskim ustanovama, raspoređivanje prema upitnim kriterijima.

Državna bi matura, prema svojem osnovnom značenju, morala biti standardizirani završni ispit srednjoškolskog obrazovanja s osnovnom funkcijom certificiranja. Svjedodžba o položenoj državnoj maturi trebala bi služiti kao dokaz da je učenik ostvario zadanu razinu postignuća u onim ključnim znanjima, vještinama ili kompetencijama koje je trebao steći prema programu škole koju je pohađao. Za kvalitetu ovih svjedodžbi trebala bi jamčiti država.

Nametnuti pristup po kojemu svi pristupnici polažu iste ispite bez obzira kakvu su školu ili koje usmjerenje završili, zapravo je, iz perspektive formalnog obrazovanja, obična besmislica. U svijetu nije poznat nijedan slučaj provođenja identičnih završnih ispita u školama s različitim programima i različitim kvalifikacijskim ishodima.

Državna matura, ali ne za sve – diskriminacija strukovnog i umjetničkog obrazovanja

Apsurdna je činjenica da se učenicima strukovnih i umjetničkih škola koji uspješno polože „ispite državne mature“ ne priznaje da su položili državnu maturu, premda su položili sve potrebne ispite u sklopu državne mature.

U ovoj bi školskoj godini polaganjem „ispita državne mature“ svjedodžbe o položenoj državnoj maturi moglo dobiti 12.668 učenika gimnazijskih programa (prema podacima o broju prijava iz NCVVO-a). Međutim, polaganjem ispita državne mature svjedodžbe o položenoj državnoj maturi neće dobiti preostalih 27.292 pristupnika. Radi se o 19.461 prijavljenih učenika strukovnih i umjetničkih škola, odnosno 92% ukupnog broja maturanata navedenih škola, i još 7.831 kandidata koji su već prethodno maturirali. Oni će dobiti samo potvrde o položenim ispitima.

Nekompetentnost na djelu – kršenje standarda i načela edukacijskih mjerenja

Uvedenim se pristupom krše ili su značajno ugroženi sljedeći međunarodno uvaženi standardi korištenja testova ovoga tipa (high-stakes testing) (iii).

  • Mjerna (metrijska) obilježja testova moraju biti unaprijed poznata. U slučaju aktualne državne mature nepoznate su mjerne karakteristike korištenih testova. Ne zna se jesu li testovi uopće valjani, pouzdani, diskriminativni, prediktivni. Dopuštanje korištenja neprovjerenih testova eklatantan je primjer kršenja standarda i načela edukacijskih mjerenja. Cjelokupna je javnost dovedena u stanje vjerovanja da su testovi dobri i da se ostvareni rezultati mogu pouzdano interpretirati i koristiti za ocjenjivanje i rangiranje pristupnika. Loš test iz sociologije koji je već primijenjen, a na koji je reagirala sociološka zajednica, konkretan je primjer nekvalificiranog i nekompetentnog pripremanja ispita.
  • Isti se test ne smije koristiti u više svrha. Ispitima na državnoj maturi pokušavaju se zadovoljiti dvije svrhe – polaganje srednjoškolskih ispita i selekcija za upise u visoko obrazovanje. Ispiti su, prema javnim izjavama nadležnih, „lakši od nekadašnjih prijamnih ispita“. Ne shvaća se da lagani testovi, koji se primjenjuju kako bi što više učenika ostvarilo što bolji rezultat, ne mogu poslužiti kao valjani selekcijski postupci za upise u visoko obrazovanje. Za certificiranje srednjoškolskog obrazovanja i prijamne ispite nužno je koristiti strukturno i težinski različite testove.
  • Edukacijski test smije ispitivati samo ono što su učenici učili u školi.
    Test mora biti povezan s planom i programom učenja predmeta. To kod nas nije slučaj. Učenici strukovnih škola i ostali ne-gimnazijalci prisiljeni su polagati ispite iz sadržaja koje nisu učili u školi.
  • Važne se odluke ne smiju donositi samo na temelju rezultata testova.
    Pri interpretaciji i korištenju rezultata valja uvažiti sve relevantne čimbenike koji su mogli utjecati na rezultat na testu (iskustva prethodnog učenja, pohađanje „lošije“ škole, socio-demografska obilježja okruženja, obiteljski uvjeti i sl.).

Nepoštivanje osnovnih načela edukacijskih mjerenja u ovom pristupu upućuje na neprihvatljivo postupanje koje ima ozbiljne etičke implikacije.

S obzirom na važnost „ispita državne mature“, otvara se važno pitanje kako je uopće moguće da se ovakva nekompetentna i opasna uporaba testova postavlja kao temelj za odluke o karijerama i sudbinama mladih ljudi?

Upitno korištenje rezultata državne mature za upise u visoko obrazovanje

U osnovi ideje o korištenju rezultata državne mature kao centraliziranih prijamnih ispita su pretpostavke da će se primjenom identičnih testova ostvariti pravednija alokacija studenata po različitim studijima, da korišteni testovi dobro mjere to što bi trebali mjeriti, da je to što testovi ispituju zaista važno za kvalitetno studiranje i da će pristupnici koji ostvare bolje rezultate na tim testovima ujedno biti i bolji studenti.

Ove se pretpostavke mogu shvatiti kao atraktivne hipoteze. One bi se tek trebale dokazati, no prema svemu sudeći neće. Ideja o pravednosti već ne stoji, jer pristupnici nisu imali jednake mogućnosti kvalitetne pripreme za ispite kroz svoje redovito obrazovanje. U valjanost testova, njihovu univerzalnu važnost za sve discipline studiranja i njihovu prognostičku vrijednost može se opravdano sumnjati.

Stoga je čudno da su samo rijetki fakulteti (studiji) i visoka učilišta izrazili rezerviranost prema ovakvom pristupu. Prihvaćanjem novog upisnog kriterija „na slijepo“, visokoškolske su se ustanove odrekle svojeg autonomnog prava da rezultate državne mature koriste u skladu s vlastitom upisnom politikom (Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, NN 123/2003, Članak 4. – Akademska zajednica i njezine slobode).

Važno je naglasiti da su ispiti državne mature kao selekcijski postupci za upis u visoko obrazovanje izrazito nepravedni prema pristupnicima koji nisu završili gimnazijske programe. Učenici strukovnih i umjetničkih škola su diskriminirani, oni će se teže upisivati na željene studije. Oni nemaju dovoljno vremena za nadoknađivanje razlika u programima i pripremanje ispita državne mature uz istovremeno pohađanje nastave i pripremanje završnog strukovnog ispita. Isto tako, nije jasno zbog čega učenici strukovnih škola ne bi imali prednost pri upisivanju veleučilišnog ili sveučilišnog studija u svojoj obrazovnoj vertikali, kad se zna da neke strukovne škole pružaju bolje temelje za stručne studije od gimnazija.

Upitnost pedagoškog pristupa – učenje za test nije učenje za život

Brojna istraživanja i iskustva dokazuju kako je veliko oslanjanje na rezultate testiranja u najmanju ruku upitno, ako ne i opasno, kad se radi o donošenju važnih odluka o školovanju i budućnosti učenika (iv). Pristajanje na to da rezultati visokorizičnih testiranja budu odlučujući za sudbinu pojedinaca može biti duboko nepravedno i neetično, jer na rezultate ispita može utjecati niz drugih čimbenika osim samoga znanja.

Uvođenje ovakve državne mature javlja se i kao prijetnja kvaliteti, pa i smislu obrazovanja. Testovima koji su pripremljeni za državnu maturu opet se, po svemu sudeći, ispituje faktografija, ne ispituju se viši kognitivni procesi, ne ispituje se dublje razumijevanje pojmova i pojava, ne ispituje se sposobnost primjene znanja u svakodnevnom životu, sposobnost raščlambe, organiziranja, strukturiranja, konstrukcije i dekonstrukcije pojmova i pojava, ne ispituje se sposobnost argumentiranog vrednovanja i kritičkog mišljenja, ne ispituje se sposobnost kreiranja, postavljanja hipoteza, planiranja, produciranja novih i inovativnih ideja… „Štrebanje“ za testove na primjerima zadataka iz zbirki dobro informiranih nakladnika ne jamči kvalitetno učenje, ono ga dapače srozava.

Dodatan je problem što ovakav pristup učenju odbija dobre učenike i nastavnike. Najbolji nastavnici ne mogu pristati na to da se njihov rad svodi na poučavanje za rješavanje testova, a ne za usvajanje važnih životnih kompetencija, i da, zbog eventualno lošijih rezultata učenika, njihove škole ili njih same napadaju političari, javnost i mediji.

Isto tako, dodatne pripreme za polaganje ispita koje potiče Ministarstvo, kao i privatne instrukcije koje su postale masovna pojava, ne mogu se smatrati jednakovrijednim učenjem u odnosu na višegodišnji sustavni rad s učenicima.

Problemi s provedbom ispita državne mature

Neprimjereno pridavanje značaja ispitima državne mature od strane Ministarstva očito je i u postojećem vremeniku polaganja ispita. Provođenje ispita tijekom nastavne godine narušava obrazovni proces, onemogućuje kontinuirani rad nastavnika i normalno odrađivanje zadanog plana i programa. Iskustva škola govore o velikom broju izostanaka zbog pripremanja za ispite. Umjesto da se državna matura, kao završni ispit srednjoškolskog obrazovanja, održava nakon završetka redovite nastave, normalan rad škole podređen je organizaciji ovih državnih ispita.

Zaključno – tu smo gdje smo

Što god kreatori i provoditelji ovakve državne mature tvrdili, većina željenih učinaka državne mature ne može se ostvariti aktualnim pristupom:

  • razvojna vizija je nejasna;
  • trajni izlazni standardi srednjoškolskog obrazovanja (gimnazijskog i strukovnog) nisu definirani;
  • ozbiljna kurikularna transformacija srednjoškolskog obrazovanja se ne nazire;
  • sadržajno i metodičko osuvremenjivanje obrazovnih programa nije ostvareno;
  • unapređivanje poučavanja i učenja nije uočljivo, dapače, ono se unazađuje - svođenjem na učenje za testove, a ne na stjecanje dubljih i trajnijih, za život važnijih znanja i vještina;
  • ne osigurava se bolja pripremljenost učenika za tržište rada, za cjeloživotno učenje, a upitno je i kakva je pripremljenost za nastavak visokoškolskog obrazovanja;
  • ujednačavanje kvalitete rada škola, tj. promicanje jednakih mogućnosti svim učenicima da dobiju podjednako dobru podršku u učenju, ne planira se i ne ostvaruje.

Ovaj je pristup upitan i iz perspektive upisne politike u visoko obrazovanje:

  • prediktivna vrijednost rezultata ispita državne mature je posve nepoznata;
  • upitno je koliko korišteni testovi, posebno oni na osnovnoj razini, uopće mogu biti valjani i upotrebljivi u svrhu selekcije za visoko obrazovanje.

Navedeni problemi u svezi s državnom maturom sugeriraju da je očito došlo vrijeme za ozbiljan dijalog prosvjetne javnosti o obrazovnoj politici te o cjelovitoj viziji obrazovnog sustava, i to na otvoren, jasan, argumentiran i znanstveno utemeljen način. Potrebno je strukturiranje, povezivanje i usklađivanje sustava. Posebno se važnim pokazuje ustroj koherentnog sustava za kvalitetu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, u kojemu državna matura, kao certifikacijski postupak, mora biti jedna od komponenata, ali ni slučajno ne i ona najvažnija.

Parcijalna „popravljanja“ sustava na pogrešan i štetan način troše i materijalne i ljudske resurse, unazađujući već postojeće standarde.

***

Fusnote

(i) D. Primorac, Državna matura. MZOŠ, Zagreb, 2009., http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=15250

(ii) Biggs, J. (1999). Teaching for Quality Learning at University: What The Student Does. Society for Research into Higher Education & Open University Press, str. 141.

(iii) American Educational Research Association, American Psychological Association, and National Council on Measurement in Education (1999). Standards for Educational and Psychological Testing. Washington, DC: American Educational Research Association.

(iv) The Case Against High Stakes Testing, http://www.fairtest.org/arn/caseagainst.html

O autoru

Prof. dr. sc. Petar Bezinović, je viši znanstveni suradnik u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.

Komentari čitatelja

Komentirajte ovaj tekst na H-alteru http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/matura-koja-je-pala-na-ispitu#add_comment

Ispis

Priprema i polaganje TOEFL i GMAT testa
Strateski plan 2013-2015